izvor: unsplash.com
Svi smo od baka i djedova čuli rečenicu: “Ništa neće biti ako malo pokisneš, nisi od šećera”. Vjerojatno nisu znali da su tom rečenicom prenijeli mudrost roditeljstva.
Volimo svoju djecu i želimo im najbolje. No činimo li ono što je uistinu najbolje za njih? Ili činimo ono što je nama lakše podnijeti? Kako ljubav može “ugušiti” osobu?
Antifragilnost i otpornost
Djeca nisu fragilna. Fragilne su stvari koje se lako lome i ne mogu se vratiti u prvobitno stanje. Porculanske šalice, recimo. Neki su predmeti otporni. Mogu podnijeti udarce bez trajnog oštećenja. Zato maloj djeci uvijek dajemo plastične igračke. Plastika je otporna.
Kako američki profesor Nassim Taleb objašnjava, djeca su antifragilna. Trebaju stres i nelagodu za učenje, razvijanje i prilagođavanje. Izazovne su situacije prilika za rast. Djeca su stvorena tako. Njihov se mozak prilagođava svakoj novoj situaciji. Organizam svakoj novoj hrani. Oči svakom novom prizoru. Stvoreni su za preživljavanje. A mi ih u tome sputavamo.
Stres im je potreban kako bi ojačala. Ne samo da iz njega uče, već postaju snažniji.
Kao neke biljke, recimo. Što ih više režemo, one više rastu. Što djeca više izazova dožive, više rastu. To je antifragilnost.
Naše su namjere najbolje, ali biti “helikopter roditelj” može imati negativne posljedice. Ako dijete štitimo od neuspjeha, ako sve teško radimo umjesto njega – što ćemo dobiti? Preosjetljivu, nesposobnu osobu. Koja će vjerojatno plakati prvi put kada dobije kritiku od šefa na poslu.
Kako tome stati na kraj?
Donosimo tri savjeta koja su važna u odgoju antifragilne djece:
1. Neka osjete glad i žeđ
Glad i žeđ osnovne su ljudske potrebe. Normalno ih je osjetiti svaki dan. Kako odraslima, tako i djeci. Nemojmo ih stalno nuditi hranom i vodom. Pustimo ih neka postanu gladni ili žedni i onda to zatraže sami.
Naravno, ovdje ne govorimo o bebama i skroz maloj djeci. Ali ako imamo trogodišnjaka koji zna pričati, onda zna i sam reći da je žedan. Nije potrebno hodati za njim, držeći bocu vode.
Ako dijete za večerom kaže da je gotovo, a nije pojelo sve, to je okej. Ako legne spavati gladno, to je isto okej. Sutra će znati ako ne pojede sve – bit će gladno. A nije ugodno biti gladan. Što će se dogoditi onda? Pojest će sve.
Izvor: parentingforbrain.com
2. Ne dajte nagrade za sudjelovanje
Osjećate li se staro kada misao počnete s “u moje vrijeme…”? Znam, znam. Ali sad stvarno. Tko je prije dobivao nagrade za sudjelovanje? Pa nekada nisi dobio nagradu ni kada bi pobijedio.
Nitko te neće pohvaliti samo zato što si se pojavio. To se od tebe očekuje. Za posebnu nagradu se treba napraviti nešto posebno. To je poruka koju trebamo slati djeci. To je realnost života.
Neuroznanstvenici sa Stanforda objasnili su i štetnost nagrada za sudjelovanje. Umanjivanje posebnosti nagrade štetno je za mozak. Mozak se navikava na velike količine dopamina. S vremenom, otupljuje na njih i postajemo ravnodušni. Dugoročno, to može dovesti do stanja depresije i potpunog nedostatka motivacije.
Trebamo biti spremni da s okrutnom istinom idu i krokodilske suze. Budimo realni, dijete će nam puno puta izgubiti u nečemu. Plakanje je u redu. Ali nagrade za sudjelovanje nisu. Jer onda plače i djevojčica koja je pobijedila. Njena zlatna medalja nije više posebna jer su svi dobili medalje. A to nije okrutna realnost života. To je jednostavno nepravda.
3. Neka im bude hladno
Nastavljajući s onime što normalno u životu – normalno je da nam je ponekad hladno. Ne, ne govorimo da djecu treba voditi u šetnju po snijegu u kratkoj majici. Kako jedan socijalni psiholog tvrdi: djecu treba obući taman na granici da im nije hladno i da je. Obući ćemo im jaknu, naravno. Ali jesu li baš potrebne tri majice ispod, vunene rukavice i onaj hibrid spojenog šala i kape?
Hladnoća im daje priliku da sami otkriju načine kako da se ugriju. Otvara prostor adaptaciji i kreativnosti. Dijete može zaključiti: “Aha, ako stavim ruke u džepove ili ih uvučem u rukave jakne, onda mi više neće biti hladno.” Na maloj skali, dijete razvija mehanizme preživljavanja.
Uvijek se sjetim primjera svog trogodišnjeg nećaka. Kada je bio beba od godinu dana, jako je volio držati i ruke i noge na prečki od kolica. Budući da je zimsko dijete, to je bilo nezgodno u prosinačkim šetnjama. Probali smo mu silom obući rukavice ili spremati ruke u džepove. Mo’š mislit’. Ne znam jednogodišnju bebu koja prihvaća da su joj ruke sputane.
I dobro, pustili smo. Neka mlati rukama i drži ih na prečki. Gole. Bez rukavica. Bilo je bolno teško gledati ručice kako postaju crvene na hladnoći. Ali jednog se dana dogodilo nešto čudesno – spremio je ruke u kolica. Sam samcat. Zaključio je da mu je previše hladno. I spremio ih na toplo. Tu je bio kraj sage o rukavicama i hladnim rukama. Kraj je bio kada je on odlučio.
I to su djeca. Ne porculanske šalice. Nego male, smrznute, prljave ruke kojima istražuju svijet i onda ih stave u usta. Sposobna, snalažljiva bića koja su stvorena da prežive.
Tražite edukacijski program za Vaše dijete koji Vam može pomoći u razvijanju samostalnosti i hrabrosti kod djeteta? Prijavite se na Virtuoz program i izgradite vrline svog djeteta.
