izvor: freepik.com

Adaptacija na vrtić nešto je što nam odzvanja u glavi cijelog ljeta. Naizgled bezbrižnog, laganog, opuštenog ljeta. Što možemo očekivati kada krene adaptacija na vrtić? Kome teže pada, djeci ili nama? I kako se možemo pobrinuti da prođe najbolje moguće?

KAKO IZGLEDA ADAPTACIJA NA VRTIĆ?

Nakon što smo mjesecima bili nerazdvojni, jednog se ponedjeljka trebamo odvojiti. Izaberemo im najljepšu odjevnu kombinaciju, sredimo frizuru, obujemo im nove tenisice. Stavimo ruksak na leđa. I tiho gutamo knedlu dok tražimo parking ispred vrtića. Pa nećemo već plakati, nije još ni počelo…

Adaptacija na vrtić ide postepeno. Traje tjedan do dva, ovisno o vrtiću i djetetu. Prvi dan je to pola sata igranja gdje i mi budemo s njima. Sutra je to sat ili sat i pol. Prekosutra pokušaj da ostanu sami sat vremena. I tako svakog dana sve više ostaju u vrtiću, sve manje s nama. Ovisno o djetetu, otprilike nakon tjedan dana ostanu i prespavati.

Stručnjaci tvrde kako postoje tri vrste adaptacije: laka, srednje teška i teška.

Laka adaptacija na vrtić traje deset dana do dva tjedna i u tom se razdoblju djetetovo ponašanje stabilizira. Odvoji se možda uz poneku suzu. Uredno jede u vrtiću i voli se igrati s odgajateljicama i drugom djecom. Srednje teška adaptacija traje nešto duže, do mjesec dana. Djetetu je potrebno više vremena, a najviše izazova ima s hranjenjem i spavanjem. Spavanjem pogotovo.

Teška adaptacija traje mjesecima i vrlo je iscrpljujuća. Kako za dijete, tako i za nas. Ne moramo brinuti, ovaj je scenarij iznimka. Događa se u situacijama kada je dijete jako dugo izdvojeno iz skupine i ne ide redovno u vrtić. Najčešće zbog bolesti ili hospitalizacije. S obzirom da su naši mali puno prilagodljiviji od nas, ono što možemo većinom očekivati je laka adaptacija na vrtić.

I MI SE PRILAGOĐAVAMO, NE SAMO DIJETE

Nama je ovo vjerojatno prva adaptacija na vrtić. Nekome možda druga, treća ili četvrta. Ali odgojiteljicama je otprilike sto i četvrta. Zato je važno zapamtiti da dijete i mi u tom procesu nismo sami. Odgojiteljice jako dobro znaju što mogu očekivati – za razliku od nas. Spremne su da će u početku dijete spavati pola sata, umjesto dva. Da neće imati apetita. Da će nastati kolektivan plač kada netko u skupini kaže da želi svoju mamu.

Sve su to prošle mnogo puta i znaju kako treba reagirati. Koliko god im to okolnosti budu dozvoljavale, nunat će naše dijete da malo produže san. Pomoći će mu s jelom da ne ostane gladno. Brisati suze, čistiti guzu i lijepiti flastere na poderana koljena. Sve ono što rade ljudi koji vole i brinu o djeci. A to nisu samo roditelji.

Uplakano, gladno, žedno dijete koje na vratima urla za mamom postoji većinom samo u našoj glavi. Prema podacima dobivenim u istraživanju s hrvatskim roditeljima vrtićke djece, ponašanja koja su roditelji opisivali kao njima jako stresna, tužna i izazovna, zapravo su vrlo očekivana i nimalo zabrinjavajuća. Primjerice, roditelji su govorili kako im velik stres stvara što se dijete teško odvaja od njih, što ponekad odbije ručak ili ga povremeno zateknu uplakanog.

Ali dijete se teško odvaja od nas i kada smo doma. I kad samo idemo u drugu prostoriju. Odbije ručak kojeg mu mi skuhamo. Pa očekujemo da će sve slasno pojesti, a ono frkne nosom i baci zdjelicu na pod. Zateknemo dijete uplakano kada dolazimo iz trgovine, skupljamo ga od bake i djeda ili kad se jednostavno probudi sa spavanja. Sve od reda najnormalnije životne situacije. Ipak ih doživljavamo možda malooo previše dramatično kada ih stavimo u okruženje vrtića, zar ne?

Evo jedno iznenađenje. Sve spomenuto je normalno, čak i poželjno. Poneka prolivena suza za nama prilikom odvajanja je znak da radimo dobru stvar kao roditelji. Kako to? Stručnjaci za dječji razvoj dokazali su kako su blagi izazovi prilikom adaptacije znak da dijete ima zdravu privrženost prema nama. Drugim riječima, adaptacija na vrtić može nam biti prvi pokazatelj da smo razvili snažnu, neraskidivu povezanost. Na kraju krajeva, kako ćemo znati koliko nam je odnos snažan, ako se nikada ne razdvojimo?

Naglasak je na tome da izazovi trebaju biti blagi kada krene adaptacija na vrtić. Ne preteški, traumatični i mučni za sve uključene. Tada nam se može upaliti lampica da je možda riječ o separacijskoj anksioznosti ili nečemu ozbiljnijem. Ali ako je to malo cendranja koje prestane kada vide prvu zanimljivu igračku. Ili povremeno brljanje po ručku, pogotovo kad su se najeli užine. Tada znamo da je sve baš onako kako treba biti.

KAKO DA ADAPTACIJA NA VRTIĆ BUDE ŠTO LAKŠA?

izvor: freepik.com

Znamo da poneke izazove moramo očekivati kada nastupi adaptacija na vrtić. I znamo da su sve te reakcije potpuno normalne i učestale. I naše reakcije, ne samo dječje. Jer nisu djeca jedina koja plaču kada se vrata zatvore. Ipak, postoji nekoliko načina kako nam taj proces može biti lakši:

• razgovarajmo o vrtiću mjesecima unaprijed
• čitajmo slikovnice, slušajmo priče i audio zapise o likovima koji idu u vrtić
• prošećimo pokraj vrtića, pokažimo djetetu zgradu i dvorište
• u kvartovskom parkiću upoznajmo djecu i roditelje koji će pohađati isti vrtić
• bez uljepšavanja, najavimo djetetu da nas neće biti do popodne i da to nekad može biti teško
• neka dijete samo izabere novi ruksak, tenisice ili bočicu za vodu i tako sudjeluje u procesu pripreme
• komunicirajmo redovno i kvalitetno s odgojiteljima i stručnim timom vrtića
• ne odugovlačimo rastanak – jedna pusa, zagrljaj i “vidimo se popodne” sasvim su dovoljni

Adaptacija na vrtić nije laka i postoje neki izazovi s kojima ćemo se susretati. Većinom traje nekoliko tjedana, unutar kojih se dijete opusti i usvoji vrtićki dnevni ritam. No, ako smo s djetetom izgradili zdravu privrženost, neće biti upola teška kako mislimo.

Ako tražite pomoćnika u odgoju koji će vam dati ključne alate za razvoj vrlina vašeg djeteta  – ne tražite dalje! Ostalo je još samo nekoliko slobodnih mjesta u Virtuoz akademiji koja počinje od jeseni, stoga požurite i prijavite se već danas! 🌟