Izvor: dfwchild.com
Piše: Tina Primorac, trenerica komunikacije
Htjeli mi to kao roditelji ili ne, prije ili kasnije će se u naše razgovore s djecom uvući i poneka teška tema. To su teme koje ne bismo smjeli izbjegavati i od kojih ne bismo smjeli bježati. Zašto? Jer će naša djeca onda odgovore pronaći na nekom drugom mjestu.
Na vjetrometini pitanja
Biti roditelj nije jednostavno. Roditeljska nas uloga tjera da se preispitujemo, da propitujemo sebe, svoja uvjerenja i svoj sustav vrijednosti. Djeca su poput malenih detektora koji otkrivaju sve naše nelogičnosti. Oni su poput kakvih moralnih kompasa koji vrlo dobro primjećuju jesu li ponašanja nas odraslih usklađena s onim čemu ih učimo.
Zbog svega je toga ponekad teško biti na vjetrometini dječjih pitanja, ali trebamo hrabro stajati upravo na tom mjestu. I trebamo djecu ohrabriti da govore bez obzira stvara li nam to nelagodu. Jer ćemo upravo na taj način saznati mnoge stvari koje bi nam inače mogle promaknuti, a vrlo su važne za naše dijete.
Razgovori s djetetom možda će pomicati naše granice. Razgovori s djetetom možda će u nama buditi sram, strah i ljudske obzire svih vrsta. Zato je i u ovom članku najbolje da se najprije pozabavimo sobom.
Kako s djecom razgovarati o teškim temama?
Promotrimo prvo što mi kao roditelji smatramo teškom temom.
- Postoje li u nama teme kojih se sramimo?
- Koje nam teme izazivaju nelagodu?
- Imamo li čudne reakcije na neka dječja pitanja?
- Što smo doživljavali u svojoj obitelji? Jesu li naši roditelji izbjegavali kakve teme i tu nelagodu prenijeli na nas? Prenosimo li istu tu nelagodu na svoju djecu?
Stvaraju li nam nelagodu razgovori o:
- seksualnim odnosima
- propitivanju morala
- mentalnom zdravlju
- dječjim doživljajima svijeta
- dječjim strahovima
- našim vlastitim emocijama
- našim pogreškama
- zlostavljanju u školi
- vršnjačkom nasilju
- o tome da našem djetetu možda nije dobro, da se ne osjeća OK, da misli da je drugačije od druge djece
- Postoje li u obitelji teme koje su prešutno zabranjene ili su vrlo jasno i glasno zabranjene za razgovor?
Nakon što promotrimo sebe i proučimo svoju povijest moći ćemo jasnije utvrditi postoji li u nama kakav stupanj nelagode koji podsvjesno koči naše otvorene razgovore s djecom.
Ako i prepoznamo da se to događa, možemo si pomoći ovim savjetima:
1. Stvarajmo poticajno okruženje za razgovor
Svi smo mi odrastali u različitim obiteljima. I bez obzira kakav je naš odgoj bio, možemo svjesno donijeti odluku da ćemo stvarati poticajno obiteljsko okruženje za razgovor.
To bi značilo da ćemo se svjesno truditi:
- slušati svoje dijete
- biti tu za svoje dijete
- ustrajati i kada je teško i kada su nam teme nelagodne i uz duboki udah ne pobjeći iz situacije
- uskladiti svoje riječi i djela kako bi naše dijete imalo povjerenja u nas
- biti prisutni u odgoju, biti dostupni djetetu
Dijete želi dijeliti svoj život sa svojim roditeljem. I to će činiti ako mu put bude otvoren. Ako mi kao roditelji budemo zainteresirani, ako nam njegovi problemi budu važni. Ako nam djetetov svijet, iako malen, bude važan, zanimljiv, vrijedan pažnje.
Dijete prepoznaje svoju sigurnu luku i u njoj će dijeliti sve što je i što ima. Mi smo ti koji trebamo učiti kako biti ta sigurna luka. Jedan od načina da to postignemo je i slijedeći savjet.
Izvor: istock.com
2. Reakcije na pitanja
Ako želimo biti ti kojima će se dijete obraćati u svojim nevoljama, trebamo promatrati svoje reakcije na teške teme. Ako „poludimo“, naljutimo se ili se izbezumimo od straha, dijete će idući put malo bolje razmisliti koje će informacije s nama podijeliti, a mi ćemo time izgubiti dragocjene uvide u njegov život.
Zato ako nam dijete nešto otkriva ili govori trebamo vježbati ono što Marshall Rosenberg u svojoj Nenasilnoj komunikaciji naziva opažanje bez procjene.
- ne osuđujemo
- ne procjenjujemo
- ne trčimo pred rudo
- ne vodi nas strah
Smireno saslušamo što nam dijete ima za reći i svoje prvotne reakcije pretvaramo u sigurnu luku u koju će dijete i idući put uploviti.
Primjerice, dijete je doživjelo vršnjačko nasilje.
Naša prva reakcija može biti mješavina straha, tuge i ogromne ljutnje. Ali, hoće li eksplozija svih tih uzburkanih emocija pomoći našem djetetu da se smiri ili da nam se idući put povjeri?
Ono što odmah možemo učiniti je reći svom djetetu da nam je žao što je to doživjelo i zagrliti ga. Idući korak može biti rasprava o tome što se u toj situaciji treba učiniti – obavijestiti školu, otvoreno razgovarati s vršnjakom, prijaviti sve pedagoškoj službi ili djetetovim roditeljima?
U tom koraku učimo dijete da se makne iz pozicije žrtve i pobrine za sebe. Mi ćemo biti njegova čvrsta stijena i zaleđe, ali i dijete djelatno rješava svoj problem tako da raste njegovo samopouzdanje.
Budući da se taj problem može riješiti na više načina i može mu se pristupiti iz više kutova, dijete se uči i kritičkom promišljanju te traženju najboljeg i prigodnog rješenja.
Tako ćemo možda saznati da nam se dijete muvalo s društvom koje ne odobravamo. Ili da se našlo u opasnoj situaciji.
U svim tim razgovorima dobro je sačuvati hladnu glavu kako bi nam se dijete i idući put povjerilo. I upravo razgovore iskoristiti za prilike u kojima će dijete moći učiti kako se ponašati, što izbjegavati i kako postupiti ispravno.
3. Prilagodimo razgovor dobi djeteta
Iste razgovore ne možemo voditi sa djecom različite dobi.
Malima treba zagrljaj i puno sigurnosti. Treba uzeti u obzir da još ne mogu pojmiti svijet oko sebe. Treba im pružiti sigurno utočište i razgovore prilagoditi njihovom jeziku uz puno brižnosti i topline. Ne treba olako shvatiti kada se boje ili dožive nešto u njihovim očima strašno. Trebamo paziti čemu su izloženi.
Školska će djeca biti puno smionija u svojim pitanjima i u tome ih trebamo poticati. Obitelj treba biti mjesto u kojem smiju propitivati i ispitivati. Mjesto u kojem će podijeliti svoja iskustva i brige te dobiti adekvatne odgovore na svoja pitanja.
Dok su tinejdžeri mladi ljudi koji već hrle prema svojoj samostalnosti. Treba im dati za pravo da imaju svoje mišljenje. Trebamo ih poticati da kritički promišljaju, donose vlastite sudove i temelje ih na činjenicama koje pronalaze.
Otvoreni razgovori o teškim temama mogu biti prava obiteljska riznica blaga. Oni mogu postati dijalog koji nas povezuje i zbližava, a našu obitelj čini sigurnim utočištem u kojem svaki član ima priliku učiti, rasti, razvijati se i ono najvažnije – biti i postojati.
Ako tražite pomoćnika u odgoju koji će vam dati ključne alate za razvoj vrlina vašeg djeteta – ne tražite dalje! Prijavite se već danas na Virtuoz Akademiju! 🌟
