Kako se s godinama mijenja struktura obitelji, tako se mijenja i naš odnos s djecom. Odgajati djecu danas i prije 20 godina potpuno je druga priča. Kako postaviti granice, a poštivati djetetovu slobodu? Kako učiniti da posluša, bez vikanja i kazni? Kako imati blizak i privržen odnos s djetetom?
Odgovor donosimo u nastavku.
Što je povezujuće roditeljstvo?
Sigurno smo u odgoju primijenili barem neke elemente povezujućeg roditeljstva.
Stupovi povezujućeg roditeljstva su:
- postavljanje granica
- suosjećanje s djetetom
- razumijevanje djeteta
- pokazivanje poštovanja
Ono se temelji na uvažavanju, dogovoru i izborima. Ne na naredbama i nametanju samovolje. Najvažnije, to je tretiranje djeteta s poštovanjem. Priznavanje toga da je i ono osoba koja ima svoju vrijednost. Da se, samim time, prema njemu trebamo odnositi s dostojanstvom i prihvaćanjem.
Glavni su alati povezujućeg roditeljstva komunikacija, povezanost i dosljednost.
Najvažnije je razgovarati s djetetom. Svako ponašanje koje ono iskazuje ima neki uzrok ili potrebu. U komunikaciji, važno je doznati što je u pozadini djetetova ponašanja. „Vidim da razbacuješ autiće po sobi. Nikada do sada to nisi radio. Muči li te nešto?“. Puno je veća vjerojatnost da će nam se dijete tada povjeriti, nego da zagalamimo: „Prekini razbacivati te autiće, inače ih više nećeš vidjeti do Božića!“
Najvažnija je privrženost
Što god dijete reklo ili napravilo, najvažnije je da zna da ga volimo i da smo tu uz njega. Vjerojatno smo se i susreli sa situacijom gdje nas dijete pita „je l’ me još uvijek voliš?“, nakon što je nešto napravilo krivo. Povezanost koju (ne) uspostavimo s djetetom traje cijeli život. Privrženost se u prvim godinama života ili stvori ili ne stvori. Nema ponovnog pokušaja, nema reprize. I nema zamjene. Mrlje na kauču će se očistiti, ogrebotine na namještaju zaboraviti. Ali ono što ćemo pamtiti i mi i naša djeca je koliko smo ih jako voljeli, grlili i ljubili.
Razvojni psiholozi jasno govore kako su prve tri godine života najvažnije. Privrženost roditeljima koja se u tim godinama razvije ili ne razvije, temelj je za ostatak života. Na američkom je institutu kliničke psihologije dokazano: djeca koja nisu ostvarila privrženost roditeljima, sklonija su neuspjehu u školi, rizičnom seksualnom ponašanju i isprobavanju droga.
www.ahaparenting.com
Znamo do sada da je osnova roditeljstva dosljednost. Što god činili, budimo dosljedni. Bilo to povezujuće roditeljstvo ili neki drugi pristup. Jer najveća usluga koju možemo dati našoj djeci je da znaju što mogu očekivati. Dosljednost im daje sigurnost, utjehu, poznavanje situacije. Time dijete živi opuštenije, zdravije i sretnije.
Možda će zvučati ekstremno, ali jedan je dječak u dječjem domu ispričao:
„Majka me ponekad tukla, ponekad ne. Otac me tukao uvijek. Možda zvuči neobično, ali s ocem mi je bilo lakše. Barem sam znao što očekivati kada dođem iz škole. S majkom sam uvijek morao strahovati što će biti sljedeće i kakve će volje biti danas.“
Što povezujuće roditeljstvo nije?
Normalno je imati sumnje prema ovom pristupu. Naposljetku, nitko od nas ne želi da mu se dom pretvori u zoološki vrt. Ne želimo odgajati razuzdanu djecu bez granica. Pogotovo ne želimo živjeti u svijetu „štovanja djeteta“ u kojemu je onako kako dijete kaže, a mi smo samo puke sluge.
Ni povezujuće roditeljstvo to ne želi. Zato postavljanje granica i je prvi stup. Samo sa stabilnom djecom možemo imati zdrav odnos. Samo uravnotežena djeca mogu biti sretna i zadovoljna. Samo nam sa stabilnom i uravnoteženom djecom može odnos biti kvalitetan. A put to stabilnog, uravnoteženog djeteta su granice.
Gordana Buljan Flander, priznata psihologinja te ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, upozorava:
"Znam da roditeljima nije lako, ali morate znati i da je dijete kojemu je sve dozvoljeno jednako zanemareno kao i dijete kojemu ništa nije dozvoljeno. Kad roditelj odustane od svoje roditeljske odgovornosti, od svog djeteta napravi dijete koje na kraju uopće više ne zna što želi jer dobiva sve što hoće."
Nitko ne dovodi u pitanje trebaju li granice postojati, samo je razlika kako ćemo te granice postaviti. „Odmah idi oprati ruke i prestani izmišljati!“ možemo zamijeniti s „Znam da si umorna od igranja u parku, ali ruke moraš oprati. Idemo zajedno do kupaonice“. Možda nismo ni svjesni kakvu smo promjenu time učinili. Pokazali smo razumijevanje i poštovanje djetetu. Suosjećali s umorom. Pružili podršku i pomoć u odlasku do kupaonice. A na kraju postigli isti ishod – oprane ruke.
Odgajanje samih sebe
Povezujuće roditeljstvo nije za one među nama koji nemaju jaku snagu volje. Zahtijeva izuzetno puno samokontrole i discipline. Traži da se stavimo u službu svog djeteta. Pri tome moramo obuzdati afekt, hirovitost i sve ono što bi nam inače „izletjelo“ iz usta. Ponekad se osjećamo kao da odgajamo same sebe, a ne djecu. Ne možemo to svi. Čak i oni koji mogu, ne mogu uvijek.
Posve je normalno da nam je neke dane lakše biti uzorit roditelj i primjenjivati naučeno. Druge nam je dane samokontrola potrebna i za najmanje zadatke. Dokle god se ljubav i poštovanje ne mijenjaju ovisno o danu, bit ćemo okej.
Važno je prilagoditi metode svojoj obitelji i svojoj djeci. Naposljetku, one su tu da služe nama, a ne mi njima.
Tražite edukacijski program za Vaše dijete koji Vam može pomoći u izgradnji povezujućeg roditeljstva? Prijavite se na Virtuoz program i izgradite vrline svog djeteta.
