izvor: betterlyf.com
Separacijska anksioznost ili strah od odvajanja kod većine je djece normalna pojava. No kako možemo prepoznati kada prelazi granice normalnog? Što u tim situacijama možemo učiniti? I na koji način pomoći djetetu?
Separacijska anksioznost djece predškolske dobi
Separacijska anksioznost djece većinom se javlja već u prvim mjesecima života. Točnije, između 4. i 9. mjeseca. Zašto tako rano? U tim se mjesecima kod bebe razvija “trajnost objekta”. To znači da beba razumije da osoba postoji, čak i ako ju ona ne vidi.
Prije faze trajnosti objekta, bebe to ne shvaćaju. Doslovno kada ne vide osobu, zaborave da ona postoji. No s otprilike pola godine života, separacijska anksioznost se aktivira. Dijete počinje shvaćati kada mama ili tata izađu iz sobe, oni su i dalje tu negdje. Ali negdje daleko. Daleko od njih. U prijevodu, smak svijeta.
Kasnije, beba postaje pokretnija. Ulazi u faze puzanja i prohodavanja. A tada se javlja nesigurnost. Prve ozljede, prvi padovi. I to puno padova. Dijete brzo shvaća da je svijet izazovno mjesto, a jedino je sigurno u maminom i tatinom zagrljaju.
Pred kraj prve godine života dijete jako dobro razlikuje ljude. Zna tko mu je poznat, za koga je vezano, a tko su stranci. Zato već oko 10. mjeseca života ne može bilo tko staviti dijete na spavanje. Ili ga odvesti u šetnju. Tada isto možemo očekivati da će se javljati separacijska anksioznost.
Separacijska anksioznost djece u prijelaznim fazama
Već nakon druge godine, situacija se stabilizira. Dijete je uspostavilo privrženost, naučilo se stabilno kretati (i trčati i skakati i raditi kolut na glavi i bacati se po podu…). Samim time, počelo je graditi vrlinu samopouzdanja. I svijet odjednom više nije tako strašan.
A onda krene u vrtić. Postoji razdoblje prilagodbe, koje djetetu (i roditeljima) omogućava polaganiji ulazak u nepoznato. Unatoč tome, istraživanje internacionalnog časopisa za rani razvoj dokazuje kako 29% djece pokazuje znakove stresa prilikom polaska u vrtić. Kod gotovo trećine djece, ti znakovi stresa i anksioznosti postaju jači s vremenom.
Nakon što prilagodba završi, odlazak u vrtić postane malo lakši za sve. Poslije toga, preostalo razdoblje u kojem je separacijska anksioznost očekivana je kretanje u školu. Škola je mjesto s previše nepoznanica za dijete. Učitelji, novi prijatelji, slova, ocjene, zadaće. Ne čudi što bi neka djeca radije ostala doma. Ili još jednu godinu u vrtiću.
Kada separacijska anksioznost djece nije normalna pojava?
U do sada spomenutim situacijama, očekivano je da će dijete imati strah od odvajanja. Barem u nekoj mjeri. No kada su situacije straha sve češće, a dijete se smiruje sve teže, to je znak da obratimo posebnu pozornost. I potražimo pomoć stručnjaka.
Znakovi koji mogu upućivati da separacijska anksioznost kod djeteta nije više razvojno uobičajena pojava su:
- dijete se ne želi odvojiti i u dobro poznatim situacijama, primjerice kod bake i djeda
- separacijska anksioznost traje neprekidno, duže od 4 tjedna
- anksioznost djeteta utječe na cijeli obiteljski život
- dijete se teško smiruje i ostaje dugo uznemireno, čak i kad se roditelj vrati
- uzastopno odbija ići u vrtić ili školu (znakovi školske fobije)
- dijete se nije povezalo s nijednom odraslom osobom u novom okruženju (s tetom u vrtiću, učiteljicom, trenerom…)
Kako djetetu možemo olakšati separacijsku anksioznost?
Stresne situacije u djetetovom su životu neizbježne. Ali mi tu nismo bespomoćni. Pet mogućih načina kako da separacijska anksioznost ne vlada nama, nego mi njome su:
1. Priprema je pola posla
Dijete trebamo pripremiti na novu situaciju koja dolazi. Potrebno je ponoviti puno puta sve što će se dogoditi. Ali iskreno, bez uljepšavanja. Strah od nepoznatog veliki je dio separacijske anksioznosti. Kada “nepoznato” uklonimo iz jednadžbe i dijete zna što ga čeka, strah se smanjuje.
izvor: melbournechildpsychology.com.au
2. Kratko, jasno i smireno
U situacijama koje su djetetu teške, važno je da mi ostanemo smireni. Rastanci trebaju biti kratki i brzi, bez odugovlačenja. Korisno je unaprijed s djetetom dogovoriti kakav će rastanak biti. “Sutra prije škole, jedna pusa, jedan zagrljaj i mahanje.” To je to. Kada dođe trenutak oproštaja, napravimo dogovoreno. I odemo. Tako dijete vidi da rastanak nije neka drama. S vremenom se i samo može početi tako ponašati.
3. Slikovnice i priručnici
Hrvatske psihologinje i psihoterapeutkinje kreirale su niz slikovnica koje se bave velikim osjećajima kod djece. Jedna od njih je i slikovnica “Medvjedića je strah ostati u vrtiću”, koja se bavi problematikom separacijske anksioznosti i straha odvajanja od roditelja. Slikovnica ima i dodatak sa savjetima za roditelje.
“Što učiniti kad se ne želiš odvojiti” sjajan je priručnik također namijenjen djeci. Knjiga nudi i savjete za roditelje, temeljene na psihoterapijskim tehnikama nošenja sa strahom.
4. Bez forsiranja
Ukoliko imamo sramežljivo dijete suzdržanog temperamenta, koje pokazuje znakove straha od odvajanja, nipošto ga ne smijemo forsirati. Jasno, u školu i vrtić se mora ići i tu će biti potreban “poguranac” s naše strane. Ali u situacijama u kojima nije nužno, nemojmo.
Ne mora poljubiti sve tetke i strine na proslavi. Ne mora se ići igrati s nepoznatom djecom u parku. Ne mora ni biti sretno što ga nekamo vodimo. Važno je djetetove granice shvatiti ozbiljno. I ne prisiljavati ga da ih prelazi, kada to nije potrebno.
Ukoliko dijete previše forsiramo, anksioznost će samo postajati sve veća. Dijete u nama treba vidjeti sigurnu zonu, prostor u kojemu može biti baš onakvo kakvo jest. A ne generala vojske koji ga samo tjera i gura.
5. Uvijek se moramo vratiti
Jedna od stvari koje treba izbjegavati u širokom luku su prijetnje da ćemo otići bez djeteta ili da se nećemo vratiti. “Dobro onda, kad odugovlačiš, ja idem bez tebe. Ajde bok.” Ma kakve su to fore, pa naravno da ne idemo bez djeteta!
Dijete to zna. Djelomično. Ali ga zbunjujemo – idemo li, ne idemo, ostavljamo li ga, ne ostavljamo? Ne, ne ostavljamo. To ne treba biti nesigurnost, nego nešto što je kristalno jasno djetetu. Pogotovo kada je u pitanju separacijska anksioznost. Nikada ga nećemo ostaviti i uvijek ćemo se vratiti po njega.
Okej, treba malo brže obuti tenisice i krenuti već jednom. Ali nećemo ga ostaviti.
Separacijska anksioznost djece u određenim je životnim fazama posve normalna. Kada su djeca bebe, prilikom prilagodbe na vrtić i polaska u školu. U iznimnim situacijama strah od odvajanja potraje predugo i može nam sugerirati da se nešto ozbiljnije događa s djetetom. To su zaista rijetkosti. U svakodnevici, postoji pet jednostavnih načina kako separacijsku anksioznost možemo držati pod kontrolom.
Tražite edukacijski program za Vaše dijete koji Vam može pomoći u razvijanju samostalnosti i hrabrosti kod djeteta? Prijavite se na Virtuoz program i izgradite vrline svog djeteta.
