izvor: casita.com
Piše: Barbara Ljubas, mag.paed.soc.
Kako je moguće da dijete dolazi iz škole žaleći se kako mu ništa nije jasno, a učilo je? Možda jednostavno ne razumije brojeve i bolje reagira na slova? Možda je fizički tip pa se voli kretati, a ne sjediti cijeli dan? Možda se problem nalazi u školi koja ne prepoznaje stilove učenja?
Je li zaista tako, donosimo u nastavku.
Što su stilovi učenja?
Stilovi učenja odnose se na način učenja i primanja informacija koji je najučinkovitiji za pojedinca. Stilovi učenja navode se kao relativno stabilna obilježja, iako se mogu prilagođavati do određene mjere.
Različite teorije tvrde drugačije, no stilovi učenja najčešće se dijele u 4 glavne skupine: vizualni tip, auditivni, kinestetički i tekstualni tip učenika.
1. Vizualni tip
Prema teoriji, vizualni tipovi najlakše uče gledanjem. Pamte slike, raspored teksta na stranicama. Dok uče, vole podcrtavati, bojati, zaokruživati i raditi umne mape.
2. Auditivni tip
Odnosno slušni tipovi najbolje uče slušanjem. Najčešće uče naglas, nerijetko čak u paru ili grupi. Vole ponavljati i raspravljati o naučenom, a vrlo dobro pamte priče i zanimljive primjere.
3. Kinestetički tip
Sadržaj najbolje upijaju kroz pokret. Vole hodati, kretati se po prostoriji. Ili barem tekst pratiti prstom, ako ništa drugo. Često su aktivni, sportski tipovi, a rado uče u prirodi i vanjskim prostorima.
4. Tekstualni tip
Posljednji je, prema ovoj teoriji, tekstualni tip. Za pripadnike ove skupine navodi se da vole tekstove, popise, eseje i bilješke svih vrsta. Najbolje pamte tako da pišu ili čak prepisuju iznova tekst, dok ga ne zapamte.
Mogu se naći i druge podjele stilova učenja. Oni koji više koriste lijevu stranu mozga i oni koji više koriste desnu. Oni koji uče holistički ili oni koji uče isprekidano. Vizualizatori ili verbalizatori. O kojem kog tipu podjele je riječ, za cilj imaju isto – pružiti nam metodu učenja koja će imati najučinkovitije rezultate.
Stilovi učenja ne postoje
Sva ova objašnjenja imaju donekle smisla. Vjerojatno smo si za svaki primjer mogli i zamisliti nekoga za koga mislimo da pripada tom tipu. Možda smo čak i to prepoznali i u vlastitoj djeci.
Bez obzira na to koliko su intuitivni i logični, ne postoje dokazi koji potvrđuju stilove učenja. Ono što se ne osporava je da postoje preference u načinu na koji učimo. Naravno da svako dijete ima način na koji voli učiti. Ono što je osporavano je da je način na koji djeca vole učiti najučinkovitiji za njih.
Netko više voli učiti na glas, a netko podvlačiti markerima. Netko voli slušati glazbu, netko biti sam u tišini. No, to ne znači da je naša preferenca jedini kanal kojim upijamo informacije.
Zapravo je dokazano da stilovi učenja mogu biti štetni. Nepotrebno nas ograničavaju. Stvaraju rigidne granice i smanjuju našu sposobnost prilagodbe. Tjeraju sadržaj da ulazi u djetetov mozak na način koji možda nije najbolji. Za tu situaciju. Znate ono, kad puzzla skoro pa odgovara – ali ne u potpunosti. Pa ju malo poguramo na silu. Ušla je, ali ne na način na koji bi trebala.
Studija koju su 2008. proveli psiholozi išla je ispitivati znanstvenu utemeljenost stilova učenja. Htjeli su istražiti je li način na koji volimo učiti povezan s uspješnim rezultatima. Psiholozi nisu našli nikakve podatke koji dokazuju da rezultati budu bolji kada učimo na preferirani način. Naglasili su i kako su sva istraživanja oko stilova učenja jako slaba i nedostatna da ih znanstveno potvrde.
Ono što je sigurno je da je najbolje učiti multimodalno. Multimodalni pristup učenju govori kako kombiniranje različitih izvora (vizualna sredstva, boje, geste i pokreti, pogled, glas, glazba ili predmeti) doprinosi boljem usvajanju sadržaja.
Što to konkretno znači? Način učenja treba prilagoditi materijalu koji se uči, a ne osobi.
izvor: inc.com
Kako onda uspješno učiti?
Ako moramo naučiti dugačak, suhoparan tekst, pomoći će nam da ga podcrtamo i vizualno istaknemo. Ako učimo biologiju i rasprostranjenost mahovina u šumama, logično bi bilo hodati kroz šumu i tragati za mahovinama. Pjesme i recitacije učit ćemo govoreći i ponavljajući. I to je recept za uspjeh. Prilagodljivost naspram ograničavanja.
Okej, sada kada smo ustanovili da metode učenja trebamo kombinirati, što još možemo učiniti?
Osnove znamo: trebamo biti odmorni i naspavani. Učiti u prostoriji sa što manje distrakcija. Kvalitetno jesti i piti puno vode, kako bismo imali dovoljno energije. Ali sve to nije dovoljno ponekad. Motivacija izostaje, vrline marljivosti nema, a gomila nenapisane zadaće sve je veća…
Pomodoro tehnika
Tehnika koja bi djeci mogla koristiti je tzv. Pomodoro tehnika. Naziv potječe od kuhinjskog tajmera u obliku rajčice i to je tajna ove tehnike. Tajmer, ne rajčica.
Odaberemo vremenski period, idealno 20-30 minuta u kojemu ćemo dati sve od sebe. Baš ono, sve sve. Bez zabušavanja, mobitela, odgađanja. 20 kvalitetnih minuta. Nakon toga uzmemo stanku od 5-10 minuta pa onda opet 20-30 minuta učenja. Vrlo brzo, iza nas će biti produktivnih sat vremena i bit ćemo oduševljeni koliko se toga zapravo može u sat vremena. Čak i u 20 produktivnih minuta.
Tehnika samoispitivanja
Još jedna korisna tehnika je samoispitivanje. U djetetu potiče vrlinu samostalnosti prilikom učenja, a nama daje malo slobodnog vremena. Nakon pročitanog ulomka, dijete se treba prisjetiti što je pročitalo. Koje su ključne ideje pročitanog? Što je najvažnije zapamtiti iz ovog ulomka?
Na kraju svakog ulomka, dijete neka učini isto. A na kraju teksta ili poglavlja, neka se samoispita i prisjeti cijeloga teksta. Na taj način, sadržaj povezuje u cjelinu. A dohvaćanje i redovno prisjećanje informacija ih učvršćuje u mozgu. I povećava vjerojatnost da će ih dijete dugotrajno zapamtiti.
Tehnika razlamanja gradiva
Kada si učenje ne razlomimo na manje dijelove, stojimo u podnožju planine. Gledamo prema gore, prema vrhu koji je zastrašujuće daleko. I mislimo si kako nema šanse da se na taj vrh uspnemo. No kada promijenimo pristup i ne ciljamo doći do vrha, nego do prvog drveta. Pa onda do onog kamena. Pa onda do velikog grma. Cilj više ne izgleda tako zastrašujuće daleko, zar ne?
Zaključno!
Stilovi učenja jako su popularni u suvremenoj psihologiji, no zapravo predstavljaju mit. Znanosti ih ne dokazuje, usprkos tome što su često spominjani. Istraživanja dokazuju kako je sve stilove učenja potrebno kombinirati, ovisno o tome kakav sadržaj učimo. Pomoću toga, ali i drugih korisnih savjeta, proces učenja može biti ugodan, a rezultati izvrsni.
